Jedna od priča govori o Jugoslaviji koju je izgradila radnička klasa, a zatim se sve promijenilo za nedjelju dana, prisjeća se spisateljica iz Beograda koja već godinama živi u Beču i ima novu knjigu.
U Beču, svaka druga zgrada izgleda kao da je izgrađena za kralja, kelneri nose smokinge, a javni prevoz nije samo efikasan i jeftin, već gradsku vlast plaća muzičare da sviraju Mocarta u vagonima. Ali u pričama srpske autorke Barbi Marković, smještenim u glavni austrijski grad i okolinu, nešto nije baš kako treba s tim mjestom, piše “Gardijan”.
U “Minihororu”, veoma čudnoj i veoma zaraznoj kolekciji kratkih priča 44-godišnje autorke, strašne stvari vrebaju iza sjajnih baroknih fasada. Gost na novogodišnjoj zabavi na krovu otkriva tajni prolaz koji vodi u paralelni svet u zgradi pored. Čovjek grize ukusnu štanglu alpske čokolade samo da bi otkrio da je zaražena bijelim crvima. Djevojka posjećuje porodicu svog dečka na selu i otkriva da su svi napravljeni od tijesta za kolače.
„Početne tačke često su savršeni životi srednje klase“, kaže Markovićeva, rođena u Beogradu ali već skoro dvije decenije živi u Beču. „Sviđa mi se trenutak kada pomislimo: sačekaj, nešto nije u redu.“
Barbi je dio pisaca, uključujući Sašu Stanišića i Tijana Silu, koji su odrasli u bivšoj Jugoslaviji i sada oživljavaju književnu scenu na njemačkom jeziku. Njeni romani “Izlaženje” (2006), “Superheroinke” iz 2016. i “Screwed-Up Times” iz 2021, djelimično su autobiografske knjige koje se uglavnom bave njenim balkanskim porijeklom.
Ali opasnost u “Minihororu” nije samo prikrivena referenca na traumu jugoslovenskih ratova. U većini od tih 134 kratke priče – neke od njih su dugačke samo jednu rečenicu – strah leži u svakodnevnom. Uklanjanje šminke završava u krvoproliću. Žena počinje da se gubi u beskonačnom listanju tekstova na internetu. Par ne uspijeva da promijeni termin isporuke iz „Ikee“ i biva pretučen od strane montažne ekipe.
„Kada počnem da se fokusiram na sitne detalje života u Beču, vidim probleme ili nepravde svuda koje me prosto šokiraju. Prava horor priča je sam život”, kaže Barbi Marković.
Prvi put objavljena na njemačkom jeziku od strane bečkog i salcburškog nezavisnog izdavača “Residenz Verlag” u oktobru prošle godine i još uvijek nije prevedena ni na jedan drugi jezik, “Minihoror” je ove godine zauzela prvo mjesto na prestižnim listama kritičara nekih važnih medija u Njemačkoj i Austriji, ispred nedavnih izdanja Zejdi Smit, Pola Ostera i Petera Handkea. “Minihoror” bi mogao da izgubi status „hit“ među čitaocima i postigne mainstream uspjeh.
Ovo je već izuzetan uspjeh za knjigu koja je svoju eksperimentalnu prozu učinila privlačnom. Dvoje protagonista u svim pričama “Minihorora” zovu se Miki i Mini, što su imena poznatih Diznijevih junaka u srpskom prevodu, a proza Markovićeve pozajmljuje tehnike pripovijedanja ne samo iz horora već i iz stripova. Izrazi u obliku govornih balona („ŠTA?“) i nagli preskoci vremena („Sutradan…“) su česti. „Kada je riječ o kreiranju romana, većina prati već dobro utabane staze“, napisao je kolega pisac Klemens J. Sec u jednoj recenziji. „Dok Barbi Marković istražuje neistražene teritorije na mlaznom raketnom pojasu.“
Rođena u beogradskom naselju Banovo Brdo, Markovićeva je proživjela posljednje godine socijalističke Jugoslavije, njen raspad ranih 90-ih i NATO bombardovanje grada 1999. godine. Njen roman, “Screved-Up Times”, koji je prvobitno zamišljala kao društvenu igru, pokušava da razjasni ove iznenadne preokrete: troje tinejdžera otkrivaju neispravan vremeplov koji treba da ih odvede u prošlost kako bi sprečio balkanske ratove. ali ih umjesto toga katapultira u blisku budućnost, gdje ih brzo širenje nacionalizma među njihovim prijateljima i porodicom ostavlja zbunjenima.
„Postojala je ta priča da je Jugoslaviju izgradila radnička klasa i da su svi bili jednaki“, prisjeća se ona. „A onda se sve to promijenilo za nedjelju dana. Zemlja je bila izložena kapitalizmu bez sopstvenog kapitala i sve se pretvorilo u konkurenciju. I zato što ljudi nisu imali mnogo iskustva sa ovim novim sistemom, i zato što nije bilo novca, to je uglavnom značilo da su jaki počeli da oduzimaju stvari od slabih.“
Njena odluka da ostavi iza sebe ono što ona naziva „društvo nasilnika“ došla je relativno kasno i kao hir. 2006. prijatelj joj je ispričao o sporazumu koji je podrazumijevao da studenti iz zemalja koje su nekada bile dio Austrougarske imperije mogu besplatno da studiraju u Austriji. Sa „dva kofera i 500 evra u kešu” podigli su štapove i preselili se u Beč. Uprkos tome što je u to vrijeme bila blizu dobijanja diplome iz njemačke književnosti, ona kaže da joj je nedostajalo znanje jezika.
Da bi vježbala njemački, pokušala je prevesti novelu “Hodanje” iz 1971. koju je napisao Tomas Bernhard. Za riječi koje nije znala, ubacila je svoje, na kraju zamijenivši tri muška centralna lika za tri žene od dvadeset i nešto u noćnom izlasku u Beogradu, i promijenivši naslov u “Izlaženje”.
Kada je pisala „Suhrkamp-u“ da dobije dozvolu da objavi svoj „remiks“, njemačka izdavačka kuća je prvobitno odbila. Poslije nekoliko preklinjanja, dala joj je dozvolu da objavi samo jedan tiraž „Izlaženja“ (Rende, 2006) na srpskom jeziku i pozvala je da se „ubuduće uzdrži od ovakvih projekata“. Tri godine nakon što se Markovićeva preselila u Beč 2006. godine, njena remiks novela je ipak objavljena na njemačkom, kod istog izdavača koji joj je to prvobitno zabranio.
„Kada se desila cela stvar sa Tomasom Bernhardom, shvatila sam da ne mogu da izgubim glas na kom god jeziku da pišem“, kaže ona. „Tražim od prijatelja pravi izraz, kradem od drugih autora, izmišljam stvari. Jedino što je važno je da na drugom kraju izađe pisanje.”
Bonus video: Šta nam poručuje pisac Nenad Racković kroz „Aspirin supernovu“