Radnja predstave “Putujuće pozorište Šopalović” dešava se za vrijeme okupacije Užica 1942. godine, ali to je samo metafora za situaciju u kojoj se svakodnevno nalazimo, ističe Milan Nešković, reditelj ove kultne drame Ljubomira Simovića, čija je premijera bila u Užicu.
“Putujuće pozorište Šopalović” vratilo se kući, u Užice. Publika je njihovo izvođenje pozdravila stajaćim ovacijama, jer ko bi bolje mogao predstaviti užičko pozorište u godini kada je ovaj grad nacionalna prestonica kulture od samog Ljubomira Simovića.
Ova drama postala je pozorišni klasik od svoje prve izvedbe na sceni Jugoslovenskog dramskog pozorišta 1985. godine, u režiji Dejana Mijača. Užička publika imala je priliku vidjeti predstavu i na odgođenom Jugoslovenskom pozorišnom festivalu 2020. godine, u režiji Jagoša Markovića, dok je ansambl Narodnog pozorišta Užice, pod vođstvom reditelja Milana Neškovića, premijerno izveo predstavu na Svjetski dan pozorišta. Prva i druga repriza su održane 2. i 5. aprila.
Ljuba je ispjevao Užice
Nešković je prihvatio veliki izazov, imajući u vidu veliko ime Ljubomira Simovića i njegovog grada, u kojem se radnja dešava.
– Velika je odgovornost raditi Simovića bilo gdje, a posebno u Užicu, budući da je on utkao taj grad u svoje djelo, što će zauvijek ostati upamćeno u dramskoj literaturi. Mislim da smo uspjeli otkriti mnoge slojeve ove drame, ali uvijek postoji više toga za istraživanje. Ipak, vjerujem da će svi biti ponosni na ono što smo postigli, kako Užičani tako i sam Ljuba Simović – izjavio je Nešković za Nova.rs.
Uz Neškovića, u autorskom timu su i dramaturginja Jelena Mijović, scenografkinja Marija Kalabić, kostimografkinja Biljana Grgur, kompozitor Ignjat Milićević, lektorka dr Dijana Marojević. Dizajn zvuka radio je Nikola Pejović, a za svjetla je bio zadužen Aleksandar Rosić. U predstavi igraju: Goran Šmakić, Nikola Penezić, Igor Borojević, Hadži Nemanja Jovanović, Ivana Pavićević, Tijana Karaičić Radojičić, Ema Muratović, Dragana Vranjanac, Slobodan Ljubičić, Vanja Kovačević, Andrijana Simović i Dejan Maksimović.
Ova Simovićeva drama postavljena je na scenama više od stotinu pozorišta u Francuskoj, kao i u Belgiji, Švicarskoj, Poljskoj, Čehoslovačkoj, Švedskoj, Portugalu, Kanadi, Južnoj Koreji, Japanu, Kolumbiji, Maroku. Predstava je prevedena na više od dvadeset jezika i nagrađena najznačajnijim priznanjima u Srbiji i inostranstvu.
Nešković ističe da dinamička struktura i adaptacija komada posmatrana iz perspektive jednog lika daju pečat ovoj najnovijoj režiji “Šopalovića”, jer stvarna dešavanja nekog događaja ne podudaraju se uvijek sa sjećanjima na njega.
– Osnovni sukob u ovom komadu, kako ga je postavio Simović, leži u sukobu realnosti i pozorišnog realizma, koji nisu uvijek iste stvari. Realnost je ono što se dešava u našim životima, dok je realizam naš stil. Predstava je ono što se dešava sada i ovdje, pred nama.
Živimo pod okupacijom
Nešković dodaje da je okupacija prikazana u komadu samo metafora za okupaciju u kojoj se mi svakodnevno nalazimo.
– Sada nas okupira liberalni kapitalizam umjesto nacističke vojske, što je također njemački proizvod koji pokušava zavladati Europom. Mi smo stalno pod nekom vrstom okupacije, društvene ili političke, što nas čini uvijek u strahu. Kao što su se građani Užica bojali svog okupatora u komadu, tako se moja majka boji reći nešto kontroverzno u današnjem društvu. Vjerujem da su takva strahovanja prisutna i kod mnogih drugih. Ipak, mislim da je srpsko pozorište najjača grana umjetnosti koja ima svoju relevantnost i u međunarodnim okvirima – zaključuje Milan Nešković.
Pored toga, Nešković ističe i smanjenje broja ansambala u pozorištima, posebno u unutrašnjosti, te ukidanje pozorišnih radionica i sve manje budžete, što nije obećavajući znak za dalji napredak pozorišne umjetnosti u Srbiji. Ipak, raduje se popunjavanju sala teatara, traži se dodatna karta za premijeru, a glumački entuzijazam ostaje nepromijenjen.
– Umjetnost teatra uvijek će imati svoje mjesto. Bez obzira na sve izazove, pozorište će uvijek ostati važna grana umjetnosti koja nikada neće umrijeti – zaključuje Nešković.
Obični ljudi osjećaju strah
Milan Nešković pravi zanimljivo poređenje između Ljubomira Simovića i nobelovca Ive Andrića:
NovostiPlus.info )