Književnost je pred veštačkom inteligencijom sasvim nemoćna. Ali i inače je bez pravog uticaja. Naše knjige, kao i uvijek, služe samo kao lična higijena pojedinaca, rekao je naš poznati pisac sa adresom u Berlinu, u razgovoru za Nova.rs.
Nagrada “Biljana Jovanović” za 2023. godinu ravnopravno je dodijeljena knjigama “Ruski vrtlar” (Lom) Bore Ćosića i “Srećni dani” (Književna radionica Rašić) Srđana Vučinića. “Ruski vrtlar” obogaćuje domaću književnost istančanim naracijama, sofisticiranim stilom i fragmentarnom strukturom, dok je pisan kao roman koji sumira Ćosićevu poetiku, navodi se između ostalog u saopštenju žirija.
Bora Ćosić (Zagreb, 1932) je poznati romanopisac i esejista. Živio je u Beogradu od 1937. do 1992. godine, kada je preselio u Berlin gdje i danas živi. Napisao je oko 50 knjiga, kao i nekoliko pozorišnih drama, koje su uspješno igrane u bivšoj zemlji. Za roman “Uloga moje porodice u svjetskoj revoluciji” dobio je 1970. NIN-ovu nagradu.
– Ova nagrada, kao i prethodna, čini se da je ostavila malo prostora za mlađe pisce. Ipak, s zahvalnošću prihvatam što se neko sjetio starog gospodina koji je prošao mnogo toga – rekao je Ćosić u intervjuu za Nova.rs, i dodao:
– Posebno mi je drago što je objašnjenje nagrade napisano na način koji podsjeća na pravi esej, posebno ako se uzme da knjiga nije dobila ni jednu kritiku. To je već pitanje stanja u književnosti koja je izgubila svoj kriterijum. Nema više autoriteta, to je prirodno u društvu koje je izgubilo svaku duhovnu individualnost i moralni stav.
Knjiga “Ruski vrtlar” bavi se pitanjem savremenih apatrida i prisilnih azilanata. Vi ste sami na neki način apatrid već decenijama, ali ste uspjeli naći svoje mjesto, cijenjeni ste i uspješan evropski pisac. Kako vidite svoju poziciju posljednjih tridesetak godina?
– Nekoliko puta sam rekao da se ne osjećam kao apatrid, samo sam promijenio adresu koja se pokazala mnogo gostoljubivijom.
Čini se da ste danas bliži Beogradu nego prije 10-20 godina.
– Više je Beograd zaboravio mene nego ja njega, ova nagrada je nešto posebno.
U knjizi “Ruski vrtlar” aludirate na azilante: “Čitao sam, davno, pripovijest o jednom, prilično neprijatnom slučaju: neki jadnik je po svaku cijenu pokušao da se uvuče u neko društvo, a ljudi iz tog društva nisu htjeli da ga prime…”. Da li danas uopšte postoji mjesto gdje čovjek može pobjeći i sakriti se?
– To je aluzija na mučnu atmosferu “Zapisa iz podzemlja” Dostojevskog. Nažalost, svi smo mi u onom podrumu kafansk…
Izvor: ( nova.rs / NovostiPlus.info )