U bilo kojem trenutku se može desiti bilo šta. Ti to znaš, ja to znam, svi to znaju – a ako ne znaju, nisu bili pažljivi. Ove riječi Saje Baumgartnera, umirovljenog profesora filozofije sa Univerziteta Princeton, upućene terapeutkinji, zapisane su negdje na početku posljednjeg romana Pola Ostera.
Američki pisac Oster, koji je preminuo noćas u 77. godini, roman “Baumgartner”, objavljen prošlog oktobra, priča priču o bivšem profesoru (70) koji se susreće sa gubitkom supruge Ane, koju je upoznao deset godina nakon njene smrti u užasnoj nesreći tokom plivanja. I sam se suočava s nizom neugodnih situacija, poput onih kada se opeče na vrući tiganj ili padne niz stepenice prilikom silaska u podrum.
– Želio sam da se okušam u pisanju kratke priče. U nečemu što gotovo uopće nisam radio tokom karijere. Uvijek sam pisao knjige manjeg obima, ali onda sam napisao “4321” (1.000 strana) i “Dečak u vatri” (800 strana) – dvije ogromne knjige. Nije mi to bila namjera. Ako ispustite te dvije knjige iz ruke, mogle bi vam slomiti stopala, pa sam sada htio nešto kraće, a onda mi se u glavi pojavio taj stariji čovjek koji sjedi kod kuće i gleda kroz prozor kako crvendać kljuca crve. Napisao sam prvo priču pod nazivom “Crvi”, ali nekako nisam htio da se rastanem od tog junaka – ovim riječima je u razgovoru za britanski “Gardijan” Pol Oster prošlog novembra pričao o tome što je iniciralo, ispostavit će se, posljednji roman koji je napisao za života.
Pisao je stranice i stranice kako Baumgartner pokušava da se izbori sa gubitkom supruge i boli zbog tog nepodnošljivog gubitka cijelu jednu deceniju. Čak pronalazi ženu za koju vjeruje da može zamijeniti Anu, nespretno joj nudi brak. Istražuje Anine dnevnike, objavljuje njenu do tada neviđenu poeziju… No, stalno se vraća onom danu na Kejp Kodu kada se Ana “suhvatala s silovitim talasom koji joj je slomio kičmu i ubio je”…
Ta tragedija, koja se našla u romanu, kao da je, donekle, prenijeta iz vlastitog života. Tokom posljednjih godina američkog pisca zadesili su takvi traumatični događaji od kojih bi se rijetko ko oporavio. Najprije je njegova unuka, beba, preminula dok ju je čuvao njegov sin iz prvog braka Daniel. A nedugo zatim i Daniel umire od prekomjerne doze droge. Bilo je to u aprilu 2022. godine. Prošlog marta Osterova druga supruga saopštava svijetu da pisca “bombarduju hemoterapijom i imunoterapijom” i da bračni par živi u nečemu što je nazvala – Kancerlendom.
Dok je završavao posljednji roman, pred kraj 2022. godine Oster je počeo, najčešće poslijepodnevnim satima, osjećati vrućicu, otkrio je za “Gardijan”. Najprije mu je dijagnosticirana upala pluća, zatim korona, da bi na kraju liječnici rekli da ima – rak pluća. Od tog raka će, na kraju, noćas i preminuti… A, ovako se prije nekoliko mjeseci prisjećao borbe s rakom:
– Tada su počeli i neprestani tretmani i nisam mogao raditi. Prošao sam kroz rigorozne tretmane, koji jesu dali čudesne rezultate, ali su ostavili i velike posljedice. Od samog početka kao da sam na vezi sa svojim “vodičem” za rak. Govori mi: “Ja sam iz policije za rak. Morate sa mnom.” I prinuđeni ste reći: “U redu.” Nemate baš izbora jer ako odbijete krenuti s njim, umrijet ćete. Zato mu uvijek kažem: “Radije bih živio. Vodite me gdje god želite”.
Oster je pričao i o trenutku koji mijenja život. Prisjetio se incidenta u djetinjstvu koji je bio polazište za roman “4321”. Naime, dječaka koji je stajao pored njega u ljetnom kampu ubila je munja.
– To je bio ključni događaj u mom životu. Sa 14 godina duboko proživljavate sve kroz što prolazite. Tada se još formirate. Ali, to što sam stajao tik do dječaka kojeg su, u suštini, ubili bogovi promijenilo mi je pogled na svijet. Mislio sam da u zadovoljstvima mog malog buržoaskog života u predgrađu New Jerseyja postoji neki red. Ali, onda sam shvatio da takva vrsta reda ne postoji. I od tada živim s tim na pameti. To je jezivo, ali i oslobađajuće. Drži vas na oprezu – pričao je Pol Oster, dodajući da su svakom, ko uspije da savlada tu lekciju, određene stvari na svijetu podnošljivije.
– Kad vam najvažnija osoba u životu umre, umire dio vas. Nije to jednostavno, nikada to ne prebolite. Naučite da s tim živite, pretpostavljam. Ali, nešto je iz vas zauvijek istrgnuto…
Zato je svog junaka Baumgartnera opisao kao “patrljak od čovjeka, kojem nedostajući udovi i dalje tu, koji i dalje bole toliko da ponekad osjeća da tijelo samo što mu se nije zapalilo i izgorelo”.
– To je baš snažna misao. Ta veza koju imamo s drugim ljudima i to koliko su nam oni životno važni. Važnost ljubavi. Jako je teško govoriti o tome kako dolikuje. O toj dugogodišnjoj, neprekidnoj ljubavi, dugoj kao sam život, i svim njenim mogućim menama i obrtima…
Podijelio je s čitateljima “Gardijana” i to da spada u onu staru felu pisaca. Onu koja “stvari radi na staromodan način”:
– Pišem romane na pisaćoj mašini i moja asistentkinja je onda prisiljena da ih prekuca u kompjuter i pošalje izdavaču. Sa mnom je već 15 godina i rijetko bi rekla išta više o rukopisima osim nešto odmereno pop
Izvor: ( nova.rs / NovostiPlus.info )
